Raspad
Pa došao je i taj dan kada se vraćam svojoj dosadnoj svakodnevnici. Zadnjih nedelju/dve dana su bile veoma zanimljive, za šta zahvaljujem mojim najboljim prijateljima: alkoholu i cigarama pre svega, zatim: Bošku, Saletu i donekle Čombetu i svim devojkama i klinkama na koje smo naleteli. Sada sam u neobičnoj situaciji: prvi je već davno prošao, a ja skoro nisam ni načeo platu, a sa druge strane ne želim da pijem ni da pušim. Paradoks! Imam love, a ne mogu da je potrošim. Previše mi je. Uzeću odmor od nekoliko dana, da zalečim jetru i pluća makar do vikenda. A to što ću biti trezan i verovatno neću pušiti znači da ću se narednih nekoliko dana raspasti od dosade i možda umreti od iste... Zašto li sam toliko drugačiji kad pijem? Zabavan, veseo, šarmantan, pun energije i osećam se fantastično, a dok sam trezan sve suprotno: dosadan, raspadnut i mrtav iznutra. I eto, danas se ceo dan ubijam u svojoj trezvenosti. Al je dobro... da umreš! Idem na piće sa prijateljicom večeras, nadam se bezalkoholno. Sve zavisi od toga da li ću se samo smoriti pričajući o glupostima ili ću se toliko smoriti pričajući da ću kroz 15 minuta plakati u WC-u. Ma koga ja lažem, jedan jeger nikome neće škoditi. Problem kod trezvenjaka je taj što imaš neke norme ponašanja, želiš da ostaviš dobar utisak na okolinu, ne želiš da ljudi misle loše o tebi i pre svega previše razmišljaš. Dok kad si pijan zabole te ona (muška) stvar za sve, radiš šta hoćeš, baš te briga kakav ćeš utisak ostaviti i šta će misliti o tebi jer si sam na ovom svetu i što je najbitnije ne razmišljaš previše već deluješ. Jer da bi se nešto desilo treba nešto da uradiš. Akcija - reakcija i tako to. Počeo sam da lupam. Idem sad da se tušnem pa do grada. Jedva čekam subotu da prekinem ovaj moj dvodnevni post! Ćaos. I hvala na vašem vremenu! :)